Glavno je ne biti mrtav. Jer smrt dolazi mnogo ranije nego što srce stane. Smrt dolazi kad duhovni život prestane. Smrt dolazi kad ljubav nestane ...
Idemo užurbano po zemlji. Gledamo iz zamagljenih prozora svojih automobila. Gušimo se obično u podzemnoj železnici u najvećoj gužvi. Gutamo u pauzi za ručak, sendvič pripremljen kod kuće, prelazimo pogledom naslove novina. Žurimo ... I često sami sebe smirujemo: "Sada je tako vrijeme. Sada svako živi tako.
Drugačiji je tempo života, drugi ritam, druga dinamika. " Puno toga treba uraditi, napraviti. Ima toliko posla. Stoga, moramo da trčimo, požurimo, žurimo. Nekako nemamo vremena za ljubav.
... Lutamo kroz pustinju naših života. Hvatamo parčiće, ogriske, djelove nekih znanja, osjećaja, utisaka. Pravimo fantastične utopijske planove. Okružujemo sebe "igračkama za odrasle". Ali do kraja ne uranjamo u ono što vidimo. Ne uživamo do samog dna u svojim utiscima i osjećanjima. Zato što nemamo vremena. Nekako, nemamo vremena. Iako i sami ne znamo zašto i ko nas požuruje.
Čovjeku se često čini da može mnogo da postigne u ovom životu. Uzda se u svoju snagu, svoju inteligenciju, svoj intelekt ...
Zaljubljeni smo u sebe! A upravo to samoljublje čini ljudsku dušu - praznom, bolesnom i nezaštićenom.
Život nije potraga za hranom, nije trka na smrt, nije "strašna izložba ljudskih poroka". Život je potraga za savršenstvom, za istinom, za ljubavlju. Ja tako mislim.
Ljubav i dobrota su pedagozi svijeta, njegovi vječni nastavnici. Ali svijet je i dalje neposlušan učenik. I on se često ispoljava kao sporilac, a nerijetko i kao neprikriveni neprijatelj.
A ako smo još uvijek sposobni da u našem srcu gori žarka vatra Ljubavi, da u njemu gori barem mala neugasiva lampica naše želje da volimo i budemo voljeni.
Gdje naći ljubav? Na pijaci? Na klupi? Na margini života?
Nama su ubacili u svijest da se istinski možemo zaljubiti u mladosti. Da u detinjstvu - to nije ozbiljno, da u zrelosti - to je bjekstvo od svakodnevnice. A u Ljubavi nema slobodnih dana. Osjećanja se rađaju u duši van svake kalendarske mreže. Trebali bi biti veoma pažljivi da se ne inficiramo sa ovim bacilima licemjerja i uzaludnosti. Ta opasnost uvijek postoji.
U dubinama ljudskih odnosa uvijek treba da je ljubav, dobrota. Želja da se razumije bliski, osmotri, osjeti ljepota njegove duše. I mi se uvijek ne nosimo sa ovim zadatkom. Lakše nam je i zanimljivije da "posmatramo pranje posuda, čaša, šerpi i klupa" nego da očistimo svoje srce od zlobe, od osude, od mržnje prema ljudima.
Mi možemo, na primjer, pažljivo da ispitujemo sastav nekog kupljenog proizvoda da se ne bismo slučajno otrovali, i posle minut da tako uvrijedimo čovjeka, tako ga ponizimo, da odlazi od nas sa dubokom ranom na srcu. I samo vrijeme može učiniti, da ona zaraste?
Jedino što treba naučiti u životu je - voljeti!
Bolje da ne zaboravimo da živimo u svijetu koji katastrofalno brzo gubi ljubav, dobrotu, saosjećanje i samilost. Sebičnost, individualizam, gordost - to je moto napisan na banneru, koga svijet nosi visoko uzdignuto. Zabava, zadovoljstvo, bogatstvo - to su ciljevi zbog kojih čovjek zaboravlja na savjest, na Vječnu Istinu, na Ljubav.
Vjerovatno jedino što treba naučiti u ovom životu je voljeti!
Glavno je da njegujemo pažnju i saosjećanje jednih prema drugima.
... Glavno je ne biti mrtav. Jer smrt dolazi mnogo ranije nego što srce stane. Smrt dolazi kada nas ljubav napusti. A ako vam je sada loše, znajte da vas vole. Vole jako.
Prevod teksta: http://www.transurfing-real.ru/2017/08/blog-post_884.html
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Преземено од:
Светите маченици Акиндин, Пигасиј, Анемподист, Автониј, Елпидифор и другите со нив; Преподобен Маркијан Кирски; Светиот свештеномаченик Викторин, епископ Патавски;
